Kognitivna nepokretnos – kada ste mentalno zarobljeni na mjestu iz svoje prošlosti

Ako ste se preselili iz jedne zemlje u drugu, možda ste ostavili nešto iza sebe – bilo da je to veza, dom, osjećaj sigurnosti ili osjećaj pripadnosti. Zbog toga ćete stalno rekonstruisati mentalne simulacije scena, mirisa, zvukova i prizora sa tih mjesta – što ponekad izaziva stresna osjećanja i anksioznost.

Jelena Plivelić Mitrović
Kognitivna nepokretnos – kada ste mentalno zarobljeni na mjestu iz svoje prošlosti

Kognitivna nepokretnost je stresno mentalno zarobljavanje koje dovodi do svjesnog ili nesvjesnog napora da se rekonstruišu prošli incidenti na jednoj ili više lokacija na kojima je neko živio ili posjetio u prošlosti. Time se nadamo da ćemo povratiti ono što nedostaje ili je ostalo. Kada ljudi ne mogu da ostanu na lokacijama zbog uslova koji su van njihove kontrole, kao što su rat, porodične ili radne obaveze, njihova tijela se mogu fizički preseliti u novi svijet, dok su njihovi umovi ostavljeni - zarobljeni na prethodnoj lokaciji.

Stoga se ovi ljudi mogu opisati kao „kognitivno imobilizovani“. Tokom ovog vremena, takvi pojedinci mogu tražiti utjehu kroz rekonstrukciju događaja ili fizičko kretanje na lokacije sa kojih su migrirali ili otišli.

Ovo može biti povezano sa čežnjom za domom, ali je zapravo drugačije. Čežnja za domom je osjećaj čežnje za prethodnim domom, dok je kognitivna nepokretnost kognitivni mehaničar koji radi na našoj pažnji i pamćenju kako bi nas mentalno zarobio na nekom mjestu – bilo da je to prethodni dom ili samo mjesto koje smo posjetili.

Naše svjesno pamćenje nam omogućava da se sjetimo ne samo onoga što se dogodilo u prošlosti, već i osnovnog znanja o stvarima oko nas. Konkretno, epizodna memorija nam pomaže da se sjetimo ili rekonstruišemo događaje koje smo doživjeli ili događaje koji su se mogli desiti u prošlosti, ali nisu.

Zbog kognitivne nepokretnosti, neki ljudi koji su se preselili iz svojih domova na nove lokacije neprestano čeznu da posjete svoje stare domove. Ali kognitivna nepokretnost i dalje važi – kada posjete svoj stari dom, odmah žude da se vrate u svoju novu domovinu.  Na to ko smo mi, u velikoj mjeri utiču mjesta u kojima živimo ili idemo i gdje želimo da budemo u sadašnjosti i budućnosti.

Implikacije su ozbiljne.

Na primjer, to bi moglo dovesti do problema pri integraciji na novo mjesto i sticanju novih prijatelja – što bi nas potencijalno moglo učiniti još više zarobljenim u prošlosti jer nemamo zanimljiv poklon koji bi nam odvratio pažnju. Neprestano zaglavljivanje u prošlosti takođe može stati na put razmišljanju o budućnosti. Ovo može uticati na naše blagostanje – moramo da se fokusiramo na prošlost i sadašnjost, kao i na budućnost da bismo se osjećali dobro.

Šta bi se moglo uraditi

Postoje tri stadijuma kognitivne nepokretnosti. Prvi podrazumijeva da postanete svjesni stresa i anksioznosti izazvanih napuštanjem mjesta gdje je um zarobljen. Tokom ove faze, većina migranata doživljava mnogo neizvjesnosti, što ometa njihove napore u mnogim aspektima njihovog života, uključujući preseljenje, sticanje novih vještina kao što su jezik i sklapanje novih poznanstava.

Druga faza uključuje namjerne napore da se povrati izgubljeni ili napušteni objekat, stvarajući više napetosti nego prva faza. Ovdje se osoba može baviti aktivnostima kao što su putovanje u zemlju svojih predaka, rekonstruisanje svojih sjećanja i čitanje o izgubljenoj lokaciji. Iako fizičke posjete lokacijama mogu da ublaže stres, ovo bi moglo biti privremeno rješenje.

Poslednja faza se sastoji od namjernih napora da se zadrže vrijednosti i traže ciljevi koji će ublažiti gubitak. Ovaj pristup može se sastojati od korišćenja artefakata koji simbolizuju izgubljeni dom, kao što su umjetnost ili slike. Takođe se tvrdilo da migranti mogu „napraviti nove domove“, ali i da predstavljaju svoja sjećanja i težnje – na primjer, sklapajući prijateljstva sa ljudima koji dolaze iz istog mjesta ili imaju istu vjeru. Ovo je u stvari jedan od načina da se na kraju smanji anksioznost.

Za sada je evidentno da kognitivna nepokretnost nema savršen lijek. Ali psihologija nudi neka rješenja koja se mogu pokazati korisnima, iako ih tek treba istražiti u kontekstu kognitivne nepokretnosti.

Postoje psihološke intervencije koje nam mogu pomoći da uravnotežimo svoj mentalni fokus na prošlost, sadašnjost i budućnost. Da ne bismo ostali zaglavljeni u prošlosti i postali više fokusirani na sadašnjost, možemo svaki dan da zapišemo nešto na čemu smo zahvalni. A da bismo postali više fokusirani na budućnost, mogli bismo da zamislimo sebe „najbolje moguće sebe“ za pet godina – to je funkcionisalo za mnoge ljude tokom karantina COVID-a.

Izvor