Intervju sa Ivanom Milić (vizuelna umjetnica): Umjetnost je prostor u kojem se žena vraća sebi

Nekada diplomirana ekonomistkinja, danas je prepoznata kao jedno od najinspirativnijih imena nove generacije crnogorskih umjetnica. Njeni radovi i radionice za žene zasnivaju se na intuitivnom slikanju i pristupu koji spaja umjetnost i iscjeljenje. Ivana kroz stvaranje ne traži savršenstvo, već istinu – onu ranjivu, stvarnu i oslobađajuću.

Njena priča je priča o promjeni, o ženama koje kroz boju pronalaze sebe, o hrabrosti da se krene iz početka, bez garancija i očekivanja. U razgovoru za Žene od uticaja, Ivana otkriva kako izgleda put od kancelarije do ateljea, govori o ženskom stvaralaštvu, emocijama koje postaju slike i o tome kako umjetnost može biti most – između tišine i izraza, između bola i slobode, između žene i njenog istinskog bića.

1. ŽENE OD UTICAJA: Kada ste definitivino odlučili da napustite svijet ekonomije i vratite se slikarstvu? Šta je taj prelomni trenutak bio za Vas?

IVANA MILIĆ: Nakon godinu dana rada u struci, pri završetku ugovora u oblasti međunarodne ekonomije i finansija, našla sam se na raskrsnici. Dok su drugi to vidjeli kao neuspjeh, ja sam to doživjela kao priliku – prelomni trenutak da poslušam svoj unutrašnji glas. Slikarstvu sam se tada vratila stidljivo, gotovo nesvjesno, najprije kao hobiju. Počela sam iznova, kao da učim da hodam. Imala sam sreću da mi otac ustupi jedan dio kancelarijskog prostora firme, koji sam pretvorila u svoj prvi art studio – utočište u kojem sam našla mir, tišinu i inspiraciju.

Tamo su nastali moji prvi radovi, potpuno spontano, bez velikih ambicija – ali su izazvali interesovanje na društvenim mrežama. Vrlo brzo dobila sam prve porudžbine – ljudi su mi ukazali povjerenje da svojim slikama oplemenim njihove domove. To mi je bio ogroman podsticaj. U tom periodu sam pokrenula i prve slikarske radionice za žene – namijenjene onima koje nemaju slikarsko iskustvo, ali žele da bar na dva sata pobjegnu iz svakodnevice i izraze sebe. Ta energija ženskog okupljanja, stvaranja, razmjene – dodatno me učvrstila u uvjerenju da umjetnost nije samo individualni izraz, već i prostor zajedništva.

Nakon nekoliko godina rada, odlučila sam da je vrijeme da napravim sledeći korak. Sa 28 godina upisujem Fakultet likovnih umjetnosti na Cetinju – uprkos svim predrasudama da je „kasno“, da umjetnost treba da ostane hobi, a da se „pravi posao“ traži u mojoj diplomi ekonomiste. Danas, sa završenim master studijama, nagradom za najbolju studentkinju smjera slikarstvo – intermedijalna umjetnost i iskustvom rezidencijalnog boravka u Portugalu, mogu reći da je svaki od tih prelomnih trenutaka bio znak da sam na pravom putu – onom koji sam sama izabrala.

2. ŽENE OD UTICAJA: Vaše radionice koriste intuitivno slikanje i elemente art terapije – možete li objasniti šta ta dva pojma znače i kako ljudima pomažu?

IVANA MILIĆ: Intuitivno slikanje je proces stvaranja bez unaprijed zacrtanog plana – bez skice, bez pritiska rezultata, bez potrebe da „znamo crtati“. To je slobodan izraz unutrašnjih emocija, misli i stanja, kroz boju, pokret i formu. U tom procesu, važniji je osjećaj nego estetika. Kroz takav način rada, ljudi često dođu do unutrašnjih uvoda o sebi, do oslobađanja napetosti, ili čak do kreativne hrabrosti koju mogu prenijeti i u druge oblasti života.

U mojim radionicama koristim i pristup koji je blizak art terapiji – iako nisam licencirani art terapeut, pristupam umjetnosti kao prostoru za iscjeljenje, podršku i povezivanje sa sobom. Ljudi često dolaze umorni, rasijani, opterećeni svakodnevicom – a nakon dva sata slikanja, vidim kako im se tijelo opušta, kako oči sijaju, kako se smiju i ponovo povezuju sa sobom.

Posebno mi je važno što su radionice okrenute ženama. To su često žene koje nikada nisu držale kist, ali u tom kreativnom prostoru otkrivaju da umjetnost nije samo za one „talentovane“, već za svakoga ko želi da osjeti sebe bez pritiska i ocjene. Taj osjećaj slobode, podrške i izraza – to je ono što ove radionice čini ljekovitim.

3. ŽENE OD UTICAJA: Kako se pripremate za radionicu – birate li temu, boje ili emocije koje želite da prenesete?

IVANA MILIĆ: Priprema radionice je za mene kao priprema malog rituala. Prvo oslušnem prostor i grupu – gdje smo, ko dolazi, kakva energija nam je potrebna. Nekad biram temu unaprijed, npr. more, pejzaž, ženstvenost, emocije u boji... a nekad pustim da nas intuicija vodi. Boje biram pažljivo – u skladu s atmosferom koju želim da podržim, jer svaka boja nosi svoju vibraciju i poruku.

Važno mi je da učesnice osjete da su dobrodošle, sigurne i slobodne da izraze ono što osjećaju, bez ocjene i bez pritiska. Pripremim muziku, mirise, prostor koji smiruje. Često uključim i male uvode – pitanja koja nas povežu sa sobom, ili kratku meditaciju pažnje. Moja uloga nije da ih „učim da slikaju“, već da ih povedem na put gdje će same sebi dopustiti da stvaraju. Emocija koju uvijek želim da prenesem je – sloboda. Sloboda da budemo nježne prema sebi i da izrazimo ono što možda riječima ne umijemo.

4. ŽENE OD UTICAJA: Kako doživljavate ulogu umjetnika – kao onog ko stvara samo za sebe ili ko treba znanje i inspiraciju da dijeli sa drugima?

IVANA MILIĆ: Za mene je umjetnik i onaj ko stvara iz ličnog, tihog impulsa, i onaj ko ima potrebu da to iskustvo podijeli s drugima. Umjetnost počinje intimno — kao način da razumijem sebe i ono što osjećam — ali postaje zaista vrijedna tek kada u njoj neko drugi pronađe dio sebe.

Zato vjerujem da umjetnik ima odgovornost da otvara prostor za dijeljenje, povezivanje i inspiraciju. Kroz radove, radionice i razgovore trudim se da pokažem da svaka priča ima vrijednost i da svako može stvarati. Umjetnost nije samo estetski predmet, već most između ljudi — i najveći dar je upravo u tome da ga dijelimo.

5. ŽENE OD UTICAJA: Šta je za Vas najljepši trenutak koji ste doživjeli vođeni radom sa ženama na radionicama?

IVANA MILIĆ: Najljepši trenutak je kada žena koja na početku tvrdi da “nije kreativna” na kraju radionice stoji pred svojom slikom ponosna i iznenađena sobom. Ti tihi trenuci oslobađanja, smijeha i zajedničke lakoće uvijek me podsjete koliko znači prostor bez pritiska.

Posebno pamtim radionicu na kojoj su majka i ćerka, svaka radeći svoju sliku, kroz proces počele da se povezuju, komentarišu boje i podržavaju jedna drugu. Na kraju su shvatile koliko im je to vrijeme bilo dragocjeno. Takvi jednostavni trenuci nose najveći smisao mog rada.

"Emocija koju uvijek želim da prenesem je – sloboda. Sloboda da budemo nježne prema sebi i da izrazimo ono što možda riječima ne umijemo."

6. ŽENE OD UTICAJA: Na koji način je Crna Gora oblikovala Vaš identitet i pogled na sebe?

IVANA MILIĆ: Crna Gora me naučila tišini i snazi. Odnos prema prostoru ovdje je duboko emocionalan – planine, kuće, prazni pragovi i porodica oblikuju identitet mnogo više nego što mislimo. Odrasla sam u sredini gdje su žene često tihe, ali nosive, gdje se ne govori mnogo, ali se pamti duboko.

Upravo ta tišina, to odsustvo priznanja, postalo je glavni materijal mog umjetničkog rada. Crna Gora mi je, možda i nesvjesno, dala teme koje nosim u sebi: patrijarhat, ženski identitet, pripadnost, emocionalno nasljeđe. Kroz umjetnost sam zapravo počela da dešifrujem sve ono što se ne govori, ali je prisutno – u gestu, predmetu, pogledu, arhivu.

Istovremeno, Crna Gora me i izaziva – tjera me da preispitujem gdje je prostor slobode, gdje je žena u društvu, šta se od nas očekuje, a šta biramo da budemo. Tako da mi je upravo to dvosmisleno iskustvo – pripadanja i otpora – najviše oblikovalo i pogled na sebe i potrebu da stvaram.

7. ŽENE OD UTICAJA: Koje mjesto u Crnoj Gori za Vas ima snagu lične moći i zašto?

IVANA MILIĆ: Za mene, to mjesto su Kučka Korita – planinski kraj odakle potiče dio moje porodice. Tamo je stara kuća mojih predaka, tamo su uspomene koje niko nije zapisao, ali ih prostor još pamti. Taj pejzaž je surov i nježan u isto vrijeme – kao žene iz kojih sam potekla.

U Koritima osjećam tišinu koja nije prazna, već ispunjena prisustvima – onim koje više ne vidimo, ali ih osjećamo. Tamo dolazim da se vratim sebi, da utišam buku svakodnevice i podsjetim se ko sam kad skinem sve uloge.

To je mjesto koje me ne uljepšava, ali me podsjeća na snagu koju nosim. I u tom kontrastu – krševitom pejzažu i unutrašnjem miru – osjećam da pripadam. Podsjetnik da moć nije u glasnosti, nego u postojanosti. U načinu na koji stojiš u sebi, čak i kad nema nikoga da te vidi. Tamo dolazim da obnovim tu snagu.

"Umjetnost nije samo estetski predmet, već most između ljudi — i najveći dar je upravo u tome da ga dijelimo."

8. ŽENE OD UTICAJA: Da li postoji crnogorska umjetnica čiji vas rad duboko dotiče ili motiviše?

IVANA MILIĆ: Postoji – i to vrlo blisko. Riječ je o mojoj mentorki i profesorki Mileni Jovicević, sa kojom imam izuzetno dragocjen odnos. Njeno stvaralaštvo me motiviše ne samo na estetskom i idejnom nivou, već i kroz način na koji ona uopšte pristupa umjetnosti kao prostoru slobode, istine i ranjivosti.

Milena Jovicević je multimedijalna umjetnica koja istražuje granice identiteta, tjelesnosti, vremena i ženskog subjektiviteta. Njeni radovi su uvijek direktni, ali nikad jednodimenzionalni – oni postavljaju pitanja o memoriji, prisustvu, tišini, i često koriste arhiv, performans, instalaciju i tekst kao elemente lične i društvene dekonstrukcije. U njenoj praksi prepoznajem istu onu hrabrost koju želim njegovati i u svom radu – hrabrost da ne praviš kompromise sa sobom, da ne uljepšavaš priču, da ne štitiš publiku od stvarnosti.

Ono što mi njeno mentorstvo čini posebno vrijednim jeste njen direktan, jasan i iskren pristup. Kod nje nema pretvaranja, nema potreba da se "dopadneš". Ona u radu prepoznaje istinu, ali i laž – i uvijek me vraća sebi. Ima tu sposobnost da skine slojeve konceptualne ili emocionalne zaštite koje postavljamo iz nesigurnosti, i da postavi ključno pitanje u pravom trenutku.

U njenom prisustvu osjećam dozvolu da budem iskrena, neuredna, nepotpuna – ali i obavezu da budem tačna, dosljedna i fokusirana. Takvi su i njeni radovi: tihi, ali snažni, duboko ženski, a univerzalno ljudski. Milena me ne motiviše samo kao umjetnica, već i kao primjer kako žena može biti prisutna, vjerna sebi i istovremeno podrška drugima – bez patronizacije, ali sa istinskim razumijevanjem.

9. ŽENE OD UTICAJA: Koliko dugo ste boravili u Portugalu kroz umjetničku rezidenciju i šta Vam je to donijelo? Šta ste naučili o sebi tokom boravka u Portugalu i da li ste tamo imali mentora ili osobu koja je posebno uticala na Vaš razvoj?

IVANA MILIĆ: U Portugalu sam provela šest mjeseci na umjetničkoj rezidenciji kroz Erasmus+ program, a kasnije sam se vratila još jednom, na mjesec dana. Taj period je za mene bio mnogo više od stručnog usavršavanja — bio je pravi lični i umjetnički preokret.

Ključnu ulogu imao je moj mentor, profesor João Jacinto, čija me je podrška ohrabrila da istražujem dublje, da usporim i pronađem svoj autentični glas. Portugal me naučio samostalnosti, jednostavnosti i slobodi da budem ono što jesam, bez pritiska i dokazivanja.

Najznačajniji trenutak bio je kada sam, u tišini brda Monsanto, stvorila svoj prvi intermedijalni rad. Tamo sam osjetila koliko je važno prepustiti se, biti prisutan i stvarati iz iskrene unutrašnje potrebe.

Portugal me je, zapravo, vratio meni — lakšoj, slobodnijoj i hrabrijoj verziji sebe.

10. ŽENE OD UTICAJA: Kako pronalazite svoju ličnu inspiraciju – dolazi li spontatno ili se usmjeravate ka nekoj temi?

IVANA MILIĆ: Moja inspiracija nije neka lagana emocija koja dolazi iz tihe prirode ili romantičnih prizora. Ona izvire iz nepravde koja se duboko urezuje u tijelo i dušu žena, iz tereta koji se neumorno nadvija nad nama kao tmina. To nije samo nešto što osjećam – to je rana koja se ne zatvara, jaz koji se ne smiruje, duboka ogrebotina na leđima društva koje još uvijek ne želi da prizna i oslobodi svoje lance. Ta nepravda nije trenutak koji nestaje, već trajni pritisak koji pogađa svaki aspekt našeg postojanja.

Inspiraciju pronalazim u toj neugasloj borbi, u tišini koja vrišti, u svakom neispričanom bolu, u svim pričama koje su bile gurnute pod tepih. To je bijes što nas tjera da se ne povučemo, da budemo glasne, da kroz umjetnost razbijemo zidove ćutanja. Ne stvaram da bih uljepšala svijet, već da bih raskrinkala njegove tamne strane, da bih probudila one koji još nisu spremni da vide.

Radim sa temama koje mi nisu strane jer su daleke ili apstraktne – one su utisnute u svaki dio mog bića: ženski identitet, porodična memorija, odnosi u patrijarhalnom društvu, slojevi bola i snage koji nas čine onim što jesmo. Sve to pretačem u slike, video radove i instalacije, često ne znajući tačno gdje će me put odvesti dok rad ne postane svjedok tog procesa.

Inspiracija mi dolazi iz mjesta u meni gdje se ranjivost susreće sa ljutnjom, gdje se tišina pretvara u krik, gdje se lično isprepliće sa univerzalnim. To je moj poziv na otpor, na istinu i na slobodu – i kao žena i kao umjetnica.

Zabranjeno je kopirati sadržaj bez dozvole autorke.